četvrtak, 16.07.2009.

To je ljubav!

Dragi moji,

evo usput da se javim...

Hvala svima na komentarima...

Dobro sam, malo radim, malo se odmaram...

Nek smo svi živi i zdravi, i nek je mir u državi...

Voli vas svih vaša

Golubičica

subota, 27.06.2009.

Stanka

Odlučila sam se za malu stanku...

Pozdrav svima i veliki osmijeh vam ostavljam...

ponedjeljak, 01.06.2009.

Ruža crvena

Ružo moja crvena
neubrana ljubavi...
Ti si bol jedina
suza moje mladosti...

Recite joj da bez nje
nestale su sve
nade ljubavi;
sve tuge, radosti
da je volim još i
ne mogu bez nje
bez ruže crvene...

Prošlo je već godina
neubrana ljubavi
još si bol jedina
uspomena mladosti...


Ove stihove posvećujem jednoj lipoj ekipi iz još lipšega grada... oni će se prepoznati u ovim stihovima...

Pozdrav svim blogerima i blogericama, do slijedećeg post-a...

petak, 22.05.2009.

Ugodan vikend...

Fotke s izleta:

subota, 16.05.2009.

... Humorom protiv krize i recesije ...

Evo, dragi moji, budući da je vrijeme krize i recesije, ja neću ni o izborima (neću pulitiku u svoju butigu!), ni o kozmetici, ni o ljubavnim, ni o egzistencijalnim problemima... ja ću vama savjetovati:


Ud'rite brigu na veselje!

subota, 09.05.2009.

Treblebass

subota, 25.04.2009.

Malo slučajne (F)Ante Schokate

Otišla šetati na Rivu, prošla pokraj štanda na kojem se prodaju po promotivnim cijenama ruže, kupila jednu prekrasnu ružičastu ružu, a prilozi idu za Ligu za borbu protiv raka, i uz to dobila sam balon...

Lijep dan iskoristih za šetnju centrom grada i kavu s vjenčanim kumom (da, ja imam kuma, a ne kumu!)... I nakon kave, krenula sam prema mjestu gdje bio parkiran moj automobil; a kad idem u grad subotom, kao da se "pretplatim" za jedno parkirno mjesto, jer se baš negdje stvori mjesto za Clio.

I na putu prema njemu, odlučih otići u crkvu svetog Frane na Obali pomoliti se nakratko. U crkvi sjedi bakica i tiho moli... Otišla sam do kipa svetog Ante koji se nalazi odmah pored ulaza u crkvu, kleknula, i baš kad sam htjela zapaliti lučicu na zidiću pored kipa, od topline ostalih svijeća balon je odjednom puknuo, i to je odjeknulo crkvom takvom silinom da je bakica vrisnula... Došla je brzo i domaćica crkve koja ja baš bila uređivala nešto oko glavnog oltara... Mislile su da se radilo o pucnju ili tako nešto slično...

Eto... ja slučajno, zaboravivši na balon, malo poremetila tišinu u crkvi... Meni je na trenutak bilo neugodno, ali sam se sabrala i pomolila za svoju duhovnu potrebu, baš kao što i svaki puta kad odem u centar "skoknem" do Gospe od Zdravlja i tamo se pomolim, ili do svetog Frane pa se pomolim i njemu, ali i svetome Anti, koji je njegov sljedbenik, također franjevac...

Ali, ni slutila nisam da ću, samo zbog želje da upalim lučicu pored kipa "sveca cijeloga svijeta", izazvati schok efekt...

A naslov? On je... samo trenutačna inspiracija...

petak, 17.04.2009.

Ima i u ovome istine...

Umrli Talijan, Nijemac i Hrvat - i... susreli se na Nebu.
Pričaju kako je tko došao Gore.

Talijan:
Ja sam kupio novi crveni Ferrari, malo sam se napio s društvom,
vozio, i iza oštrog zavoja sletio s ceste i... evo me sad ovdje...

Nijemac:
Ja sam kupio najnovijeg crnog Mercedesa, padala je kiša,
skliska cesta, malo sam brže vozio... i... poginuo...

Hrvat:
Ja sam kupio srebrni Audi A8, star 4 godine, za inat susjedu koji
živi preko puta, a on ima isto Audi-ja, ali stariju i lošiju liniju...
I .... ja sam .... umro od gladi!!

srijeda, 15.04.2009.

Slabo divanim hrvatski

Slabo divanim hrvatski, dve-tri riječi, a i to s' greškom.
Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom.
Ali hrvatski ne umem, daj, nauči me, kruha ti!
Nisam mog'o da pomislim, da će se stvar zakuhati.

Tvoje oči mastiljave, crne zrele višnje španske,
tvoje usne sladunjave, kao rizling od berbe lanske,
suva trava sva šuškava, kao šipon na nevesti,
ali džabe pripovedam, kada ne umem prevesti.

Ma, 'di ćes naci boljeg momka za te pare?
Ne budi smešna draga ti,
možes do veka tragati,
al' nećes naći nikog, tako mi gitare,
ko će te više voleti
i ko će lepše lagati.

Slabo poznajem Varaždin, ali stignem do tvoje kuce.
I tiho zazveckam šibicom, sve se ponadam: mozda čućes.
Ali pendžeri miruju, a te firange čipkane
samo vatru potpiruju tvojom rukicom pipkane.

Ma 'di ćes naći boljeg momka za te novce?
Da ste mi sretni on i ti,
ja ću se o'ma' skloniti,
al' me na svilen gajtan veži kao zvonce
i samo cimni kad poželiš
- ja cu ti zazvoniti...

Slabo divanim hrvatski, dve-tri reči, a i to mani;
Učio sam iz čitanke, nešto malo,
al' sam ost'o na osmoj strani.
Babe su me začarale perom iz krila selice,
ali ti ćes me rešiti moja medena 'čelice.

Sad treba prevesti ovo:

Mjesec se sakrio iza oblaka,
zasad znam,
samo dvije zvijezde su na nebu,
kao tvoje oči,
kao biser rose...
na cvijetu što se zove
kako se zove đurđevak na hrvatskom?
Đuurđeevak?
Onda dobro, onda to...

Ma, 'di ćes naći boljeg momka za te pare?
Ne budi smešna draga ti,
možes do veka tragati,
al' nećes naći nikog, tako mi gitare,
ko će te više voleti
i ko će lepše lagati.

Ma 'di ćes naći boljeg momka za te novce?
Da ste mi sretni on i ti,
ja ću se o'ma' skloniti,
al' me na svilen gajtan veži kao zvonce
i samo cimni kad poželiš
- ja cu ti zazvoniti...


Volim slušati Đolu... (al dobro divanim hrvatski...)

ponedjeljak, 13.04.2009.

Razmišljanja s Vazmenog bdijenja

I ovogodišnji Uskrs obilježile su kriza i recesija. Ljudi se ne mogu posvetiti svojim dušama i duhovnome, jer su preopterećeni bitkom za materijalne stvari i svakodnevno ih pritišću problemi bitke za vlastitu egzistenciju, kako će (i hoće li uopće?) staviti svojim obiteljima kruh na stol...

Bijah na uskrsnoj ispovijedi, i na svim misama na kojima sam uspjela biti, jer radim u smjenama i ako mi se smjena "poklopi" s blagdanom onda ne idem na bogoslužje, ali se rukovodim onim što je sveti Benedikt rekao: "Moli i radi!"
(Na Uskrs, u nedjelju, radila sam smjenu kao zaštitarka na jednom objektu.)

I, na Vazmenom bdijenju Velike Subote, na svetoj misi, jednoj ženi se na obrazima mogla vidjeti zabrinutost, 'pročitati' teške misli kojima su ljudi opterećeni zbog svih događaja oko nas...

petak, 10.04.2009.

Sretan Uskrs!

Sretni Uskrsni blagdani, neka Vas svih prati blagoslov Uskrsloga Krista!

Od srca Vam to svima želi,

Palomina

četvrtak, 09.04.2009.

Lipa rič ...

utorak, 31.03.2009.

Zar je sramota raditi?!

Na natječaj za čuvara plaže na gotovo pustom australskom otoku Hamiltonu prijavilo se više od 34 tisuće osoba, a za pastira na prominskim pašnjacima zainteresiranih nema. Naime, stočari u Promini već godinama traže osobu koja bi radila kao pastir, ali unatoč plaći od tisuću eura, plaćenom stanu i hrani, kutiji cigareta dnevno i bonu za mobitel zainteresiranih nema.

Prominski stočar Mirko V. tvrdi da je osobno našim ljudima nudio plaću od tisuću eura, ali se nitko nije odazvao. Javio mu se jedan bračni par bez zaposlenja, ali su na kraju odustali uz komentar: “Što ako nas netko vidi da čuvamo ovce, tko će od srama doć' pred ekipu?”

Jesu li Hrvati zaista preponosni da bi radili kao pastiri? Ili možda samo nisu dovoljno informirani pa ne znaju da je prosječna neto plaća 2007. godine u Hrvatskoj iznosila 4,817 kuna, da u Hrvatskoj ima 262.821 nezaposlena osoba i da je u veljači bez posla ostalo njih 8530?

U svakom slučaju, što Hrvati ne žele, Rumunji objeručke prihvaćaju. Tako najcjenjeniji pastiri u potprominskim selima u posljednjih godina stižu upravo iz Rumunjske, a sada ih je na privremenom radu u drniškom kraju najmanje pedesetak.

(tekst preuzet s tportala)


Pa zar je sramota raditi?! Na današnji dan, kad se svi žale da se nema novaca, nekome je, nazovi "ispod časti" raditi pastirski posao. Kad sam bila djevojka, čuvala sam krave i koze na selu, i nije me bilo sramota to raditi, već dapače, radila sam to s ponosom i voljela sam životinje... Sad radim posao za kojeg sam čula prije nekoliko dana komentar da nije za žensku osobu da radi 'muški' posao... Nikad nisam posao razlikovala po sposobnosti ni po spolnoj određenosti, niti dijelila posao na vrijedan i manje vrijedan... Svaki posao je posao, ako se radi časno za zaraditi za egzistenciju i život...

ponedjeljak, 23.03.2009.

Umijeće stvaranja unutarnje snage za lakše življenje...

Neke će osobe prokleti svoju sudbinu samo zato što im se slomila potpetica. Drugi će, pak, i u velikim krizama pronaći izvor svoje snage. Umijeće stvaranja unutarnje snage naziva se rezilijencija i svatko je može naučiti...


Katastrofe se događaju...
Šef koji vas je donedavno hvalio, promiče novog kolegu koji misli da je kolegijalnost sastojak u dnevnoj kremi.
Iz financijskog ureda javljaju da morate platiti golemi novčani iznos, jer je porezni savjetnik propustio rok, pritom rekavši nehajno: "ups!"
Susjedov pas je otkrio vukodlaka u sebi i jutros ste mu baš vi "stali na put" i proganja vašu nogavicu.

I dok će jedni na sve moguće krize reagirati panično, zabiti glavu u pijesak i prepustiti se teškoj depresiji, drugi će iz katastrofalnih situacija izaći kao novi, bolji ljudi.

Njemački spisatelj Hans Arndt rekao je da svaki rezultat proizašao iz neke prebrođene krize predstavlja značajan uspjeh, i... čini se da ima pravo.

Zavirimo li malo u biografije poznatih i slavnih ljudi, u njihovoj ćemo prošlosti često naići na tragične događaje. Coco Chanel i Charlie Chaplin jedva su preživjeli u sirotištu. Oprah Winfrey uz maloljetnu je majku, koja je radila kao čistačica, odrasla u najvećoj bijedi, kao djevojka bila je zlostavljana, pa je razvila teški poremećaj hranjenja. Danas je kraljica najpopularnijeg talk showa u Americi.
Tajna ovih ljudi krije se u rezilijenciji.

"R" kao rezilijencija. "To je sposobnost nekog čovjeka da se unatoč neugodnim okolnostima, porazima, brigama i bolestima ponovno normalizira i da stane na svoje noge" - piše psihologinja Micheline Rampe u svojoj knjizi "R-faktor". Tajna se krije u unutarnjoj snazi koju posjeduju neki ljudi za koje se u narodu kaže da im ide sve od ruke.
Pri tome njihova snaga nije urođena. Stručnjaci za rezilijenciju smatraju da svatko može jačati svoju otpornost.

"R-faktor" počiva na sedam stupova, no nisu svi kod svakog čovjeka jednako snažni.
Neki ljudi su majstori pozitivnog mišljenja, no nisu u stanju realizirati planove.
Drugi su, pak, naučili ne razmišljati o sebi kao žrtvama, no okrenut će drugi obraz kad god se sudbina odluči na udarac. Psihologinja Rampe savjetuje da otkrijemo gdje se u nama krije izvor snage, te da se ponovno osovimo na noge.

Optimizam je prvi stup. U kriznim je slučajevima lakše dočekati se na noge ljudima koji na stvari ne gledaju tako crno kako bi možda trebali. Oni su svjesni toga da su porazi prolazni i na njih gledaju kao na pojedinačne korake unatrag. Komplicirane situacije ne propisuju podmuklog ćudi svemira, nego ih smatraju izazovima. Udarci sudbine će vam koji put ostaviti modrice, no to ne znači da će budućnost zbog toga biti crna. Oni također vjeruju da mogu pozitivno utjecati na svoju sudbinu. Micheline Rampe stoga savjetuje svim pesimistima ovoga svijeta da nauče kako biti optimistični.

"Naše pamćenje nam, na sreću, pomaže jer će pozitivne doživljaje i dojmove zabilježiti prije negoli one negativne."

Prihvaćanje. Sami sebi nećemo pomoći pokušamo li zatvorit oči pred nekom nesrećom, uvjereni da ono što ne vidimo, zapravo ne postoji. Tako ćemo se samo dovesti u stresnu situaciju i izgubiti energiju i motivaciju. Prihvaćanje ne znači, kako to mnogi misle, da smo rezignirani i da sve uvrede podnosimo šutke. Samo oni koji zauzmu neki stav u kriznoj situaciji u stanju su situaciju shvatiti i razmisliti kamo žele ići i što žele promijeniti.

Usmjerenost na rješenje problema treći je stup. Probleme počinjemo rješavati propitivanjem samih sebe. Ako smo svjesni vlastitog potencijala, vlastitih ciljeva i sredstava, put do bezbrićnosti dijelom će se sam od sebe iskristalizirati. Iza sebe ostavite sve što ne možete promijeniti i koncentrirajte se na izlaz iz krize.

petak, 20.03.2009.

Proljeće je...

Otkako sam tebe upoznao ja,
nisam više isti - to već svatko zna...
A i sam se pitam što to sa mnom bi,
kakvom si me čarolijom začarala ti...


(Prije osam godina upoznale su se, i prepoznale, dvije duše... U povjerenju, dragi moji blogeri i blogerice: vrijeme je tako brzo prošlo...)